Softver nije alat. On je utjelovljeno znanje.

Što je softver kada zanemarimo tehnički i inženjerski aspekt i pogledamo ga iz perspektive njegovog korisnika?

Je li to samo alat kojim obavi određeni posao brže i jednostavnije? Je li to možda nepotrebna smetnja koja ga muči i gnjavlja, recimo s obaveznim unosom podataka u propisanom obliku? Je li softver neumorni nadzornik koji neprestano prati te mjeri i ocjenjuje njegov rad? Ili je možda softver neka vrsta recepta kako se određeni posao obavi brže, jednostavnije, ukratko učinkovitije? I zaobidje kaos koji uzrokuje korištenje Excela, e-mailova, telefona i drugih pomagala.

Ako želimo brzo skuhati juhu, uzmemo instant pripravak. Za izradu tog pripravka potrebno je specifično znanje njegovog proizvođača. Nije li i kod softvera tako da je na strani njegovog proizvođača potrebna ekspertiza? Dakle znanje, iskustva, vještine? Rečeno drukčije, velik broj skuhanih juha i kusača koji su ih kušali i ocjenjivali te povratnim informacijama pomagali proizvođaču poboljšati njihov okus.

Na softver nesumnjivo možemo gledati kao na recept kako određeni posao obaviti optimalno s gledišta samog procesa i utrošenih resursa. Možemo ići čak korak dalje. Kada neki softver počne koristiti veliki broj dionika u konkretnoj djelatnosti, na primjer u industriji doživljaja, možemo reći da se radi o tihoj standardizaciji upravljanja radnim procesima u toj djelatnosti.

Da, točno u tom smjeru ide bit softvera, ako ga gledamo iz korisničke i društvene perspektive. Potrudit ću se strukturirati tu misao.

Alat je premalo

Reći da je softver samo alat slično je kao reći da je zemljovid samo komad papira, roman samo niz slova, a notni zapis zbrka crta i čudnih simbola. Alat naime pretpostavlja da korisnik zna kako nešto treba napraviti i da mu softver samo pomaže da to izvede brže. U praksi najčešće nije tako i vrijedi upravo obrnuto.

Softver kao recept, vrlo dobra analogija

Analogija s instant juhom izuzetno je točna. Recept naime znači da je netko drugi već razmišljao umjesto vas, da je isprobao različite putove, uklonio nepotrebne korake i odredio što je najbolje, to jest ispravan redoslijed. Kada korisnik koristi softver, više ne razmišlja kako se posao optimalno izvodi, nego samo slijedi korake koje softver omogućuje ili, ako hoćete, nameće. Softver je dakle operacionalizirana ekspertiza.

Razvijatelj softvera kao kuhar s Michelinovom zvjezdicom

Instant juha naravno nije nešto slučajno, nego rezultat točno određenog omjera propisanih sastojaka, redoslijeda postupaka i kompromisa između brzine pripreme, okusa i cijene proizvoda. I softver nije samo tehnička izvedba, nego kondenzirano znanje: sistemskih analitičara, oblikovatelja procesa, planera i dizajnera korisničkog iskustva, softverskih razvojnih inženjera, testera i tako dalje. Korisnik to znanje ne vidi, ali ga koristi.

Softver kao tiha standardizacija, da, apsolutno

To je jedno od najmoćnijih, a obično previdjenih svojstava softvera. Kada određeni softver dosegne kritičnu masu korisnika, ne standardizira samo alat, nego i način razmišljanja, rada i proizvoda. Softver određuje što je normalan workflow, definira faze radnog procesa, određuje tko i kada provodi kontrole, određuje izgled i sadržaj izlaznih dokumenata i tako dalje.

Korisnici se počinju prilagođavati softveru, ne obrnuto, čime softver postaje neformalni regulator poslovne prakse. Oblikuje ponašanje korisnika, uči ih kako je ispravno, često čak dugoročno zamjenjuje njihovo vlastito znanje. Softver ne samo ubrzava posao. Redefinira ga.

Sažetak

Softver je utjelovljen recept za optimalno izvođenje određenih poslova koji kroz korištenje tiho standardizira praksu i ponašanje svojih korisnika. To nije tehnička definicija i to više nije IT. To je korisnička, organizacijska i društvena definicija. To je filozofija prakse.

Zoran Bistrički, viši savjetnik