Pomanjkanje hrabrosti za promjene, a ne pomanjkanje resursa

Industrije živih događaja i doživljaja kreativne su industrije u kojima se često govori o inovacijama, digitalizaciji i novim modelima prihoda. Strukovni susreti prepuni su prezentacija s atraktivnim slajdovima i lijepim riječima. A onda u praksi vidimo ovo:

– jedno rješenje za prodaju ulaznica – drugo za suvenire i robu – treće za parkiranje – četvrto za ugostiteljstvo – peto za nešto peto i na kraju … računovodstvo u koje se svi ti silni podaci ručno prepisuju i knjiže.

Napredna poslovna analitika? Nikad čuli. Podaci se ručno unose u bezbroj „ekscelica" za koje više nitko ne zna kome služe, a koje su prepune pogrešnih podataka. Izrada zaključnog računa dovodi organizaciju u (pred)infarktno stanje, a kopanje po papirima zaposlenicima ubija volju za životom.

Fragmentirani sustavi. Nepovezani podaci. Ručni procesi.

Kada menadžmentu takve organizacije predložim integriranu platformu koja može objediniti sve te procese u jedan ekosustav, odgovori su više ili manje standardni. I brzi, jer su stereotipni. „Nije sada pravi trenutak." „Nemamo dovoljno ljudi." „Budžet za ovu godinu već nam je raspoređen." „Možda sljedeće godine." „Razmišljamo o tome, ali nam uvijek dođe nešto hitnije."

Tri godine kasnije — isti sustavi, isti problemi, isti ručni procesi, isto infarktno stanje, ista umorna i deprimirana lica. Jedina stvar koja se promijenila jest ta da je onaj „sad nije pravi trenutak" trajao 36 mjeseci. Dvije godine kasnije … ista priča.

Problem nije tehnologija

U većini organizacija problem nije tehnologija. Nije ni kronični manjak resursa. Problem je strah od promjene koji se skriva iza racionalnih izgovora.

Digitalna transformacija rijetko ili gotovo nikada ne propada zbog nedostatka rješenja. Najčešće propada zbog nedostatka odluke. I one elementarne ljudske hrabrosti — donijeti odluku. Status quo je bolan i ne sviđa nam se, ali je siguran, jer barem znamo gdje smo.

Pravo pitanje

Zato možda najvažnije pitanje za menadžment svake organizacije danas nije: „Imamo li resurse za promjenu?" Pravo je pitanje: „Koliko nas zapravo košta to što tri godine ne napravimo ništa?"